Retro foto kutak Paviljona Katzler služi kao retro foto kutak. Jednostavno. Ajnfah tak kak je. 

Retro foto kutak Paviljona Katzler u narodu je poznat kao “soba z boka” (hvala Nela Zovko na izrazu!).

Ovisno o načinu korištenja, može se nazivati forcimer, može biti i primaća, ako vam se prispava poslužit će i kao šlafcimer, a ako jako pada kiša postat će badecimer.

Želimo da uživate u njemu kao i mi dok smo ga osmišljavali i gradili. Po motom “i ja sam zvijezda Zvijezde”, na trenutak zaustavite vrijeme kroz fotografiju sebe i svojih prijatelja i postanite zvijezda Zvijezde. Zaslužujete to. Kad se uslikate, tu jedinstvenu razglednicu pošaljite u svijet preko društvenih mreža, e-mailova, goluba pismonoša ili nekog drugog nama još nepoznatog medija. 

Prostor scenografije retro foto kutka na slikovit način prikazuje dio povijesne svakodnevice i sobu jedne obične karlovačke familije. Osim za fotografiranje neka vam posluži za odmor u hladu, ugodno druženje, čitanje poezije, sviranje flaute, pjevanje uz gitaru, trač-partije, promatranje prolaznika ili glumatanje. 

Soba će biti postavljena cijelo ljeto i dio jeseni, dok nas kiše i magle ne potjeraju. Mijenjat će se i nadopunjavati ovisno o punom Mjesecu, raspoloženju korisnika ili važnim događanjima u Karlovcu.

Neka vaše fotke obiđu svijet kroz retro-razglednicu Karlovca! 😊 😊 

Zahvaljujemo se donatorima i suradnicima:

Grad Karlovac

Visit Karlovac

Dharma namještaj (Mario Brinjak)

Studio apartman Atelier (Jasminka Krnežić)

Uslužni obrt Ančica (Ankica Malović)

Obrt za dizajn Lentium (Demjan Rožman)

a za vas ostale sačuvat ćemo mjesto za upis u knjigu donatora i prijatelja.

PSIHA

Toaletni ormarić s velikim zrcalom.

Porijeklo imena dolazi od grč. psykhe = duša, što govori o neobičnoj moći jednog ogledala u kojem se mogao vidjeti odraz duše onih koji su vjerovali u tu priču. Postojao i strah od ulaska s one strane ogledala i nemogućnosti povratka nazad u realni svijet. 

Ipak, psiha je sasvim običan i nezaobilazan komad namještaja u sobama prošlog stoljeća, s funkcijom ogledanja cijelog stasa pri pripremama za izlazak iz kuće. U slučaju nezadovoljstva vlastitim izgledom, gornji dio ogledala se zatvori. U ormarićima i ladicama sa strane držala se kozmetika, parfemi i šminka, posebni komadi intimnog rublja, krunica za molitvu, draga fotografija stare ljubavi ili obitelji te flaša komovice za unšlag za vene. 

Psiha se sastoji od velkog špigla i dva toaletšranka sa svake strane.    

TABLETIĆ

Tabletić je heklani končani ukras za sve ravne površine u kući osim podova. Često je bio u simbiozi s televizorom, čak i kad su televizori postali tanki pa je spiker s dnevnika morao čitati vijesti s nakrivljenom glavom da mu ćošak tabletića ne zakriva lice preko nosa. 

Postavljao se i na stolove s obaveznom kristalnom pepeljarom. Na nahtkaslima je bio tabletić koji se navečer prekrivao čašom vode s gebisom. S polica kredenca visio bi tabletić preko ruba čvrsto pritisnut vrijednim starinskim servisom tanjura, kristalnim čašama i šalicama za čaj od najfinijeg porculana koji su se upotrebljavali samo kad bi u goste došla neka važna persona. 

Tabletić se naziva još i miljeić ili jednostavno hekleraj.  

U Paviljonu Katzler kriju se mnogi povijesni predmeti, malo carstvo kulturne i industrijske baštine Karlovca. Svaki od predmeta ima svoju priču, onu jednu ozbiljnu povijesnu i onu emotivnu toplu kroz obiteljska sjećanja. Ali i kroz maštu spisateljice ovih redaka. 

Najopširniju i najnapetiju priču možda ćemo naći u povijesno vrijednim dokumentima i knjigama, ali najveseliju priču krije mala družina vrtnih patuljaka obitelji Katzler. Povijesne knjige kažu da povijest vrtnih patuljaka počinje još u starom Rimu. Naravno, sve je više-manje počelo u starom Rimu, ako ne u staroj Grčkoj. Proširili su se Europom početkom 18. stoljeća još prije izuma parnog stroja. Iste povijesne knjige kažu i da je otac svih modernih vrtnih patuljaka bio Philip Griebel koji je sredinom 19. stoljeća izradio prvog keramičkog patuljka i postavio ga u svoj vrt nakon što je čuo legendu kako mali patuljci dolaze noću u vrtove i pomažu ljudima pri kopanju zemlje, sadnji bilja i berbi plodova. Od tada, svijet više nije isti.  

Znanstveni stručnjaci ustanovili su da vrtni patuljci prosječno žive 150 godina, da im je tijelo sastavljeno od 254 članka koji su spojeni u jednu cjelinu, građeni su kao čovjek, ali im srce ima 4 pretklijetke i 25 klijetki. Poznato je da su patuljci noćna bića, a za to je zaslužan hormon fikilanin koji žlijezda fidija počinje izlučivati poslije ponoći te pokreće mišiće za kretanje ispod tvrdih oklopa keramike ili plastike. Pogled čovjeka može u trenu vratiti živahno tijelo patuljka u keramičku statuu pa je stoga nemoguće vidjeti patuljka u pokretu. Dakle, vrtni patuljci naše obitelji su tu nekako oduvijek. I nikada nisu bili vrtni jer su uvijek živjeli pod krovom, na toplom i suhom. Prilično smo ih razmazili tijekom vremena, umivali ih svaki dan, tuširali po potrebi, provjeravali jesu dobro i treba li im nešto, uređivali im njihovo boravište s cvijećem kako bi se što više osjećali kao doma, gdje god da to bilo. Nemamo podatke kad smo ih udomili. Možda su došli sami. Kad sam se rodila, oni su već bili u obitelji. Naslušali su se mog lošeg udaranja po tipkama pianina i masnih tračeva ispred izloga u kojem su živjeli. Imali su pogled na Kupu, a mogli su i špijunirati tko dolazi i odlazi ulicom. Smijali su se kad bi gledali moju bandu iz ulice kako šljapkamo po lokvama nakon kiše i padamo od smijeha u blato. Plakali bi svaki put kad bi netko došao naručiti vijenac u našu cvjećaru za svog pokojnog i znala sam ih tješiti donoseći im svježe jagode iz vrta. Voljeli su jagode. Podsjećale su ih na njihove crvene kapice.

Glavni patuljak je bio keramički div od tri pedlja, težak i po kilaži i po karakteru. Prijekorno bi gledao veselu družinu kako se zabavlja i kritički odmahivao glavom na njihovo tamburanje. Bio je to nježan div, očinska figura naših patuljaka, pazio bi budnim okom na sve njih. Redovito bi zažmirio kad bi pored izloga prošla cura s prekratkom minicom, vidjelo se odmah da je to stara bečka škola kućnog odgoja. Bio je i pomalo krut, to ga je koštalo gubitka palca na ruci kad se zabio u štok kod zadnjeg jakog potresa sedamdeset i neke. 

Patuljak s knjigom u rukama bio je glavni kad glavnog ne bi bilo. Imao je šeretski osmijeh i mefistofelski smijeh. Furao se na drevnog čuvara flore i faune i vječno citirao latinske nazive podsjećajući na ludog botaničara iz Tadijanovićeve pjesme, urlajući: „Gleditsia triachantos! Gleditsia triachantos!“. Pripadnik je MPGFZ-a, Mlađe plastične generacije filozofa znanstvenika, sa dozom ludosti. Ipak, bio je jedini sa zrncem razuma koristeći znanje za napredak patuljačke filozofije života. Još uvijek je takav. Volim ga poslušati u teškim trenucima, uvijek ima formulu za uspjeh. 
Najveseliji patuljački trio čine Njih trojica. Pripadaju redu KRUG-a, Karizmatično rabijatni i urnebesno glasni, što im je i glavna karakterna osobina. Znaju odsvirati svaku melodiju svijeta čak i onu koja svira samo u vašoj glavi. Harmonikaš je lakrdijaš, vionilist idealist, a frulaš budalaš. Zajedno su vesela družina za dizanje raspoloženja i stavljanje osmijeha na lice. Ispod neozbiljnog nastupa krije se njihova vrlo ozbiljna primarna misija, a to je da budu čuvari zemlje, vrtova i cvijeća. Zvuk harmonike za gomoljike i veronike, violine za djedovine i pustopoljine, frule za zumbule i brokule. 
Tu je i najmlađi član obitelji, moderni maestro na gitari, iz MPP reda mekanoplastičarskih patuljaka. Nitko iz obitelji ne zna kako se i kada stvorio u izlogu naše cvjećarnice, samo je jednog dana bilo zamijećeno njegovo statično prisustvo ispod drvca limuna u cvatu. Sumnjamo na Frontu za oslobođenje vrtnih patuljaka i naše dobre reference kod njih. Pročulo se da se patuljci kod nas osjećaju slobodno. Gitarist se izvrsno uklopio u družinu, a postao je omiljen čak i kod njorgavog keramičkog diva, a ni ludi botaničar nije odolio njegovom šarmu. Njegovo prebiranje nježnih melodija po žicama gitare još uvijek se može čuti u krošnjama vrba kad puše jugozapadni vjetar u proljetni suton nad Kupom.  

(Sve ovdje navedeno može i ne mora biti istina, iako to možda jest ili nije. Svaka sličnost s vašim vrtnim patuljkom je namjerna ili slučajna. Misija i vizija ove priče o vrtnim patuljcima je proširivanje svijesti o važnosti priznavanja tog neobičnog svijeta koji neki ljudi vole negirati i priznavaju vrtnim patuljcima samo dekorativnu (ne)životnu funkciju.) 

KANOLD
Švedska tvornica kandita, bombona i čokolada radila je u Karlovcu od 1927. do 1931. godine u današnjoj Mihanovićevoj ulici. 
Časopis Svijet od 19. listopada 1929. prenosi:
„Proizvodnja čokolade i bonbona obavlja se, sasvim razumljivo, na strojevima, pa su proizvodi ove tvornice u svojim ukusnim zamotima za poznavaoca pravi užitak.
Neka se ne zaboravi, da je tvornica KANOLD u Karlovcu, samo mali dio velikog koncerna, kojemu pripadaju isto takove tvornice u gradovima Goteborg, Kopenhagen, Wien, Berlin, Danzig, Essen, Nurnberg, Prag, Leszno. 
KANOLD-ova tvornica u Karlovcu može tamošnjoj bogato razvijenoj industriji služiti samo na čast.“

KRIGLE
Čaše iz kojih se pije pivo 
Da bi pivo, dok se pije, duže vrijeme zadržalo svoju kvalitetu, odnosno temperaturu koja je optimalna za određenu vrstu, najpogodnije su čaše koje imaju debelo staklo. Takva čaša služi kao izolator od vanjske temperature. Zbog toga su krigle vrlo popularne, jer imaju debelo staklo i vrlo dugo mogu održati optimalnu temperaturu. Osim krigla koriste se i čaše sa “stalkom” jer sprječavaju da ruka koja drži čašu, grije pivo. Takve čaše se hvataju za stalak, a ne za tijelo. 
Mnogi ne vole pjenu tako da pivo ulijevaju duž brida čaše. Pjena je posebno važna i osobito utječe na opći dojam o nekom pivu. Onemogućuje zagrijavanje piva i nalazi se kao izolator između piva i vanjske okoline, te pivu daje neophodnu gorčinu, okus pivskog kvasca i miris. 
Važan je i oblik čaše koji mora biti prilagođen vrsti piva. Pijete li “lager” pivo, koje se pije brzo i ima manji postotak alkohola, ono se toči u kruškoliku čašu bez dugačke nogice. Kako se brzo pije, ono se ne stigne zgrijati. Nasuprot tome, posebna, sortna piva toče se u čaše tipa pehara, s dužom nogicom. Ona su, naime, jača, polako se pijuckaju jer sadrže veći postotak alkohola, a duža nogica omogućuje da ne zagrijavamo pivo držeći rukom čašu. 

STARE KARLOVAČKE MJERE ZA PIVO:
– šegrt – 0,2 l
– majstor – 0,3 l
– nadmajstor – 0,5 l
– ceh – 1 l

FRTALJ I TRIFRTALJ
Frtalj deset
Trifrtalj pet 
Čarolija jezičnog bogatstva Hrvatske pa tako i Karlovca, neukog posjetitelja ostavit će frapiranog. Ako dođe u Split u 9 sati i 15 minuta, tamo će u stvari biti u devet više kvarat, a njegov kolega će u isto vrijeme u Karlovcu biti u frtalj deset. 
U Hrvatskoj se lako izgubiti u vremenu u istoj vremenskoj zoni.
Frtalj u ovom slučaju znači da je protekla četvrtina sata prema kojem idemo. 
Trifrtalj označava da je proteklo tri četvrtine sata prema kojem idemo. 
Jednostavno, zar ne?

ŠRAJBMAŠINA REMINGTONKA
Godine 1873. u njujorškoj tvornici Remington počinje proizvodnja prvog pisaćeg stroja za masovnu javnu upotrebu, a 2011. godine zatvorena je posljednja tvornica pisaćih strojeva u Mumbaiju u Indiji. 
Stroj je funkcionirao relativno jednostavno – u valjak se pod vrpcu plave i crvene boje stavi papir dok udarac na tipku pojedinog slova oslobađa polugu koja zbog energije udarca prenosi otisak s vrpce na papir. Pri pisanju ključni su kažiprsti obje ruke čija temeljna pozicija je na slovima F i J, a osim brzine, iznimno je važna i preciznost jer jednostavno brisanje tipfelera ili promašene ideje nije bilo moguće. Prilikom pogreške koje su se redovito događale, vratili bismo se na početak greške i kriva riječ bi se pretipkala preko postojeće znakom X. 
Ovaj primjerak šrajbmašine Remingtonke, lansiran je na tržište 1925. godine, otkad se nalazi na karlovačkom tlu i u voznom stanju je i danas. 
Remington Standard #12
Serial # LM55441
1925.
http://machinesoflovinggrace.com/rems.htm

Fašnjak (od njem. Fastnacht – noć posta) maskirana je narodna svečanost koja se održava uoči korizme. Karlovčani su zavoljeli i prihvatili riječ fašnjak, iako se danas većinom čuje fašnik, ali i maškare i poklade. Stari Karlovčani naglašavali su da je karlovački izraz fašnjak, fašnik je u Samoboru i karneval u Rijeci. U mješavini svih utjecaja na rječnik koji se mijenja poput vodostaja naših rijeka, teško je reći postoji li pravilan izraz. Jedino je pravilo da fašnjak bude zabava i smijeh.
Prastari običaj tjeranja duhova zime potječe još iz doba špiljskih ljudi, a maska simbolizira magičan predmet u borbi protiv demona i zla. Bez obzira koliko napredni bili u tehnološkom smislu i bez obzira koliko znanja i spoznaja imali, i danas se fašnjački običaji održavaju sa istom simbolikom i nadom. 

Karlovački fašnjak bilježi svoj prvi rođendan oko 1750. godine i Karlovac je prvi grad u Hrvatskoj koji je prihvatio tu društvenu razonodu koja je u grad stigla iz Italije, Karolinskom cestom preko Rijeke. 
Od kad je fašnjaka u Karlovcu, od tad postoje i periodične zabrane fašnjačke povorke od strane vlasti koje su teško prihvaćale šale na svoj račun. Jedno se zna, Karlovčani su trošili prilično novaca i truda za tu zabavu što jasno pokazuje vijest iz tadašnjih novina: „Jedan veseli dan, u ovim danima teških briga, dolazi svakome vrlo dobro, jer badava sve folozofiranje, kao što nema bez soli ukusnog hljeba, tako ni bez šale i veselog raspoloženja nema pravog života.“ 
Za vrijeme fašnjačke povorke i maskiranih balova, gotovo da nije bilo Karlovčana koji je ostao kod kuće tih dana. U povorkama su bila sva gradska kola s konjima i stotine pješačkih maski, limena glazba bi predvodila povorku, a djeca iz kola bacala konfete i šarene papiriće. Na špediterskim kolima prikazivale bi se žive slike o životu grada, a osobito su bile omiljene parodije na račun Magistrata. Rugali su se svemu i svačemu i malo tko je ostao pošteđen. Popis tema živih slika iz 1890. godine mogao bi se preslikati i na današnje:
„Karlovački promet“
„Parobrod s iseljenicima put Amerike“
„Općina smetlište s predsjednikom i svim odbornicima“.
Teme za parodiju su vječne i nepromjenjive.
Pokladno raspoloženje završavalo bi kućnim zabavama, ali vrhunski društveni događaj bila je „Zorina reduta“ u Zorin domu, bal pod maskama, koncerti veselih napjeva i kazališne predstave s plesom. 
Bakice bi s pretvarale u grofice i leptirice, mladići u dame, djeca u starce, i zabava bi trajala do sitnih sati kad bi se u zoru na Pepelnicu na šetalištu izmiješale maškare na odlasku doma i pristojan svijet koji žuri na jutarnju misu. 
Svaki fašnjak imao je i svoje tiskane novine koje su na satiričan način govorile o vlasti i događanjima u gradu. Autori tekstova razveseljavali su široki puk i redovito bili anonimni, za svaki slučaj. 
Fašnjačka je tradicija u Karlovcu duga skoro tri stoljeća. Održava je karlovački duh skriven u ljudima sa živahnim i autentičnim humorom, entuzijastima koji vole svoj grad. I ove ćemo godine zapaliti princa Fašnjaka, za svaki slučaj, u nadi da nam sljedeća bude još bolja od ove. 

Podaci uzeti iz Završnog rada Veleučilišta u Karlovcu autorice Maje Muharević, i arhive Gradske knjižnice „I. G. Kovačić“, a sve zahvaljujući Rosani Mikulić.

Zeleni Karlovac, subota 27.4.2019. 

Počisti prvo pred svojim vratima!

Najlakše nam je na usputnoj kavici raspravljati o ekologiji, biti zabrinut za biljne i životinjske vrste koje izumiru, osuđivati tankere što šire naftne mrlje po morskoj površini, online prosvjedovati protiv velikih korporacija koje izlijevaju otpadne vode u okoliš ili ljutito pokazivati vijesti u medijima o prekomjernoj sječi šuma. Pitanja su to na koja se nećemo naći odgovor ako svatko od nas ne promijeni nešto u vlastitom odnosu prema svom najužem okolišu.
Stara poslovica kaže: “Počisti prvo pred svojim vratima!”. 
Nije nam cilj vratiti se u prošlost kad nije bilo industrije, cilj nam je napredak civilizacije što podrazumijeva usklađivanje tehnološke, intelektualne i ine evolucije, a kroz osvješćivanje naših malih svakodnevnih rutina koje kumulativno imaju veliki učinak na naš ekosustav. I na nas. 
Kad smo već kod narodnih izreka, postoji i ona: „Daleko od očiju, daleko od srca“. Primjenjiva je i u slučaju naše svakodnevice i pitanja održivosti ekosustava. Kad šetamo gradom i bacimo papirić iza sebe, ili kad ispraznimo kućnu kantu za smeće u kontejner – smeće nije nestalo, samo je dislocirano. Današnja aktualna i medijski promovirana borba protiv plastičnih vrećica i svekolike pvc ambalaže, hvalevrijedna je akcija koja povlači za sobom pitanje – koliko nisko trebamo pasti da sami shvatimo koliko griješimo. Zar nismo to mogli napraviti i prije?  
Najbolji primjer gore spomenute izreke je „tradicija“ bacanja smeća u šume, špilje i jame. Smeće bačeno u šumski jarak ili u tamu jame, daleko je od očiju i daleko od srca i savjesti. U dubinama krša nalaze se tone odbačenog otpada koji direktno utječe na zagađenost vode koju svakodnevno pijemo. Nažalost, oni koji se rješavaju smeća na taj način, nikada neće pročitati ovaj tekst niti postoji način kako ih osvijestiti. U Hrvatskoj je 80% pitke vode u vodoopskrbi iz podzemlja, tj. 80% žitelja pije podzemne vode. U tu statistiku uključeni su i naši karlovački izvori na Borlinu i Korani. 
A da ipak nije sve tako crno, ovdje navodimo dva svijetla primjera, akcija Aquatika – Slatkovodni akvarij Karlovac i akcija speleologa Hrvatske Čisto podzemlje. Aquatika se uspješno bori s ukidanjem plastične ambalaže u svojoj suvenirnici te ukidanjem prodaje vode u plastičnim bocama u svom prostoru i postaje nit vodilja za budućnost. Akcija speleologa Hrvatske pod nazivom Čisto podzemlje bavi se čišćenjem divljih deponija u speleološkim objektima i edukacijom stanovništva kako bi se očuvale pitke vode podzemlja i jedinstvene endemske vrste hrvatskog krša.  
Najnoviji trend koji se ove godine proširio društvenim mrežama #Trashtagchallenge, pokazatelj je da možda ima nade za nas. Cilj izazova je očistiti svoje okruženje, prikazati stanje prije i poslije i na taj način je i čišćenje okoliša postalo trendy.
Budimo u trendu, budimo odgovorni za ovu našu planetu koju jedinu za sada imamo. I počistimo prvo pred svojim vratima!