PRIRODNI SAPUNI - KOLEKCIJA ZA VALENTINOVO

SAPUNI

Sapuni su poznati već 6000 godina. Kažu da je kiša padajući preko zgarišta na životinjskim žrtvenicima postala lužnata i kako je na zemlji bilo ostataka masti žrtvovanih životinja u dodiru sa lužnatom kišnicom dogodila se kemijska reakcija spajanja kiseline (mast) i lužine pri čemu je nastala sol (sapun). Najstarija receptura za sapun pronađena je u Babilonu (2800.g p.n.e.) sa sastojcima pepela, ulja čempresa i sezamovog ulja. Do 1916. godine sapuni su se radili uglavnom od masti životinja koje su domaćice skupljale od ostataka pri kuhanju ili pri klanju životinja.

Danas postoji nebrojeno puno vrsta sapuna. Sapuni se u običnom žargonu dijele na baby-sapune, hotelske sapune, tekuće sapune, sapune za veš, sapune za ruke i lice, i fine sapune poput ovih iz paviljona Katzler koji uz svoju osnovnu svrhu otklanjanja nečistoća imaju i točno specificirana ljekovita svojstva.

Kad su dječaka u vrtiću pitali čemu služi sapun, odgovorio je: Da se njime podmažu sanjke!

Nasapunati se može daska u metaforičkom obliku, mjehur od sapunice simbolizira nešto labilno i kratkotrajno, a sapunicom se nazivaju predugački tv-serijali.

Doista, sa sapunom se može raditi svašta, popraviti zaglavljeni rajfešlus, podmazati drvene ladice ili list pile, obilježiti porub na hlačama, a ako i samo sanjate sapun to je uvijek dobro. Naravno, osnovna primjena sapuna je pranje tijela. Ili veša. Ovisno o vrsti sapuna.

Sapuni koje predstavljamo neka vam budu desert za duh i tijelo, napravljeni u duhu starih vremena dok su luksuzni prirodni sapuni, kao i sapuni iz bakine kuhinje bili normalna stvar.

Kreator sapuna je dr sc Stribor Marković, fitoaromaterapeut:

ilustracija uz tekst

"Sapun pred vama je u potpunosti ručni rad, gotovo unikatni primjerak jer je rađen u iznimno malim serijama od točno 2x12 sapuna. Odabrali smo broj 12 jer je to sveti broj kršćanstva i mnogih drugih religija i navodno vodi ravno u nebo. Za sve je zaslužna Rozalija Katzler, koje je poput drugih žena prošlog vremena  sama kuhala sapun. Kuhala je sapun bukvinim pepelom, a kada je bio dostupan, kuhala je i s lužnim kamenom. Lužni kamen možda je bio natrij hidroksid, možda kalij hidroksid, a možda i neka druga lužina – to nikada nećemo doznati. Bili smo duboko inspirirani vremenom kada su ljudi sami radili ne samo zimnicu i paštete, već i sapune. U to smo utkali puno modernog znanja. Kuhanje sapuna zahtjevan je intelektualni posao koji traži iznimno dobro poznavanje kemijskog računa i čudimo se hrabrosti svih onih koji bez dubljeg znanja kemije kuhaju sapune. Treba paziti na svaki detalj.

Prvi je odabir biljnih ulja. Današnji komercijalni sapuni vrlo često nisu sapuni u kemijskom smislu, a i ako jesu, spravljeni su od najnekvalitetnijeg palminog ulja - i to one iste palme zbog kojeg ruše prašume u tropima uništavajući time pluća našeg planeta. Stoga smo odabrali svetom jednostavnošću, ulje ploda masline iz doista domaćih maslinika. Ulje masline daje sapune koji se slabo pjene, ali odlično njeguju kožu i sprečavaju njeno isušivanje. Kokosovo ulje daje sapune koji se odlično pjene i čiste – kokosovo ulje najbolja je zamjena za svinjsko salo koje se tradicionalno koristilo za kuhanje sapuna. Kombinirajući ova dva sastojka u idealnom omjeru, nastao računom dovoljno kompliciranim da ga ne želite sami računati, dobili smo sapun koji se odlično pjeni i njeguje. Za one koji žele znati više – trebali smo dobiti idealan omjer oleinske, laurinske i kratkolančanih masnih kiselina.

Drugi i vrlo važan odabir je lužina. Za tvrde sapune obično se koristi natrijeva lužina. Vrlo je bitno dobro izračunati omjer lužine koja reakcijom s uljima i stvara sapun. Stavi li se previše, sapun će biti odveć lužnat i opasan za kožu. Stavi li se premalo, sapun će biti mastan, raspadat će se i neće dobro čistiti kožu. Treba staviti upravo onoliko lužine da ulja koje njeguje bude u malom višku. Ono će njegovati i hraniti  kožu. Sapun je doista proizvod dobrog kemičara.

Treći odabir su dodaci. U ovaj sapun smo dodali glicerol (glicerin) koji se od XIX stoljeća koristi kao čarobni dodatak koji vlaži kožu. I glicerola ne smije biti previše niti premalo, upravo onoliko koliko je dovoljno da koža nakon pranja bude satenski meka, ali čista.

Last but not least, svaki sapun sadrži preko 1mL eteričnog ulja. Ono daje miris i sapunu i koži, ali je puno više od mirisa. Eterična ulja djeluju ljekovito i  to ne samo na kožu. Svojim mirisom djeluju i na naše raspoloženje. Kao i svi prirodni mirisi, podsjećaju nas na zaboravljeni sklad s prirodom i biljkama koje okružuju čovjeka.

U ovaj sapun utkano je puno znanja i ljubavi – čarobna formula za sve što radimo dobro. U znanje smo utkali najmodernije spoznaje i proučavanje tradicije. Svaku seriju pomno ispitujemo, pazeći da se dobro pjeni, da je povoljnog pH (kiselosti) za kožu i da je sapun stabilan. A ljubav – koja industrija može raditi s toliko ljubavi? Zato i oblik malog srca, da se sjetite koliko smo ljubavi uložili u svaki, baš svaki sapun.

 

Ružmarin

ilustracija uz tekstS otoka Hvara dolazi nam snažan ružmarin kemotip kamfor, jedno od idealnih eteričnih ulja za sapune. Potiče cirkulaciju, razbuđuje, pomaže zdravlju ne samo kože već i smanjuje bolove mišića i zglobova. Idealan je jutarnji sapun, za sve koji su fizički aktivni. Navodno pomaže u bistrini uma, stoga je i sapun za učenje ili onda kada vam mozak mora dobro funkcionirati. Njegova svježina će vas pratiti i podsjetit će vas na ovu otpornu biljku koja preživljava sve bure i suše dalmatinskog podneblja. Dio njegove neodoljive odvažnosti, nema sumnje, prijeći će i na vas.

 

Matičnjak

ilustracija uz tekstPostoji li biljka koja može dobiti više hvalospjeva od matičnjaka? Sveta još od helenističkog doba, matičnjak je biljka koja svojim mirisom jednako mami i pčele i ljude. Smiruje duh i tijelo, opušta i od najvećeg stresa, čak i histerije. Njegovo eterično ulje iznimno je skupo – stoga je ovaj sapun pravi unikat i nije dostupan nigdje na planeti – osim u Karlovcu. Postoje, naravno, loše kopije koje sadrže patvoreni matičnjak, ali mi imamo onaj pravi, s hrvatskih polja. I nalazi se upravo u ovom sapunu i daje mu lijep limunasti miris, karakterističan za matičnjak. U pozadini se skriva australsko ulje niaulija kemotip nerolidol, poznatog, a opet zaboravljenog parfemskog ulja koje služi samo da održi miris matičnjaka duže na tijelu. Uronite u matičnjak, bit će poput staklenog zvona koje vas štiti od stresa oko vas – i u vama.

 

Valentinovo

ilustracija uz tekstLjubav je sveta. Zlobnici kažu i da je ona gruba i masovna pojava. Što god da značila ova riječ, činjenica je da ljubav tražimo iznova u srcu cijeli život i upoznajemo suptilne slojeve ljubavi onoliko koliko postajemo mudri. Kažu i da je boja ljubavi ružičasta – mora da su u pravu jer o tome pjeva i besmrtna Edith Piaf. Roza boja, od prirodnog minerala, u zagrljaju geranija, biljke ljubavi, s vulkanskog otoka Reunion. Možda vam probudi zaspale strasti, možda vam se samo jednostavno dopadne, ali sigurno će vas njegov nježan miris zagrliti onako kako nas zagrli ljubav. U srednjem vijeku geranij su korstili da spriječe demone da ulaze u kuću, baš kao što geranij čisti i nepoželjne gljivice i bakterije s kože.

Ljubavi se sjetimo za amerikanizirano Valentinovo, a ljubav je jedina koja vremena nema. Za nju nikada nije ni kasno, ni rano.

 

Bergamot

ilustracija uz tekstTrebali bismo ga nazvati antidepresivnim sapunom. I dok se tijekom naših kratkih života izmjenjuje cijela bulumenta državnih organizacija i asocijacija, postoje vrijednosti koje traju, jednako dobre stoljećima. Vjerojatno zbog toga što su nastali u kuhinji prirode. Jedna od takvih vrijednosti je bergamot, kralj svih citrusa, zamamnog i parfemskog mirisa koji svojom raskoši plijeni pažnju. Plemenit, uzvišen miris prati aromaterapijska legenda da je najbolji antidepresiv, djelujući u sekundi, onoj sekundi kojoj je potrebno da kroz nos dođe ne samo u vaš mozak, već i u vašu dušu. Možda ne moramo ponavljati kako tavih sapuna više na svijetu nema, no niti to nam nije bilo dovoljno. Dodali smo u taj sapun, osim naše ljubavi, i jednu egzotu, rijetko ulje plavog čempresa koji raste samo na otocima sjeverne Australije. Njegov dubok, drvenasti miris spaja se s parfemskim bergamotom i djeluje ljekovito na kožu.

Razloga za nesreću uvijek je malo, dok nas sretnim čini tisuću detalja života. Jedan do njih je i ovaj sapun kojeg držite u rukama.

 

Crni sapun

ilustracija uz tekstNije crno uvijek crno. Kažu stari Kinezi da je crno boja bezdana emocija, a samo mi odlučujemo hoće li bezdan biti ispunjen dobrim ili lošim. Na stranu filozofiranje, na svijetu postoji nekoliko originalnih crnih sapuna od kojih su najpoznatiji oni s juga Francuske i sjevera Afrike. Ipak, ova crna srca su posve unikatna. Jezgru njegovog mirisa čini neobičan brak dviju egzotičnih biljaka – kombave i vetivera. Kombava je neobičan citrus iz Tajske, arome snažnije od limuna, prodoran, istovremeno žestok i smirujući. Vetiver je trava iz čijeg se korijena dobiva tamno, gotovo crno eterično ulje, zagasitog, pomalo neugodnog mirisa koji asocira na dim. Egzotični korijen će vas podsjetiti da glavom ne hodate u oblacima, a ako imate i takav običaj, hodajte barem nogama po zemlji. Izrazito je smirujući, a kao u Mahlerovim simfonijama, kombava i vetiver daju skladan kontrapunkt razbuđenosti koja nije nervozna i smirenosti koja nije pospana.

Crno nije boja zla. Ona upija sve druge boje, baš kao one koje zrači sunce i koje upijamo cijeli život. Crni sapun je dubok kao i duša koja voli hodati sunčanom stranom ulice.

 

Čokoladni sapun

ilustracija uz tekstUmjetnost mora biti jestiva, rekao je Salvador Dali postavivši ogromnu žlicu na jednu od svojih izložbi. Ipak, kao i svi drugi, ovaj sapun nije jestiv, ali je sve ono o čemu ste maštali: hrana Bogova Južne Amerike postala je sinonim svega slatkog u životu. Čokolada je i više od toga – ljekovita za kožu, antidepresivna, lijek za sve nervoze i PMS-ove koji nas prate u životu. Kao i čokolada, ovaj sapun ima čaroliju da postane bezopasna droga vašeg života. U dvobojnosti smo naglasili kremastu prirodu samog sapuna, vizualno ugodna i mirisno prošarana slatkom narančom da vas podsjeti na sve kremaste delicije vašeg života.

Puno toga je dizajnirano da vam pokvari užitak, od rata mjesečnih kredita do informativnih emisija na televiziji čija je jedina svrha iskrivljavanje stvarnosti. Na ovaj ste svijet došli i da uživate."

ilustracija uz tekst

DEFINICIJA LJUBAVI

Ljubav je emocija, ali i motiv (strast, potreba, težnja), čija je glavna odlika snažna naklonost subjekta prema nekom privlačnom predmetu, pojavi ili biću. Ljubav prema drugoj osobi uključuje osjet nježne privrženosti, zaokupljenost njenom ličnošću, zainteresiranost za njene potrebe, želje i misli, nesebičnu brigu za njenu sreću i strasnu želju da odnosi budu što prisniji.

Kada govorimo o međuljudskoj ljubavi postoje četiri vrste takve ljubavi, a to su: philia -  prijateljska/bratska/roditeljska ljubav, eros - osjećaj čežnje prema osobi koju volite, agape - ljubav prema Bogu i platonska ljubav - ona je fiktivna i kod takve ljubavi nema realizacije. Bitne komponente ljubavi su davanje, briga, odgovornost, poštovanje i poznavanje.  

U mnogim knjigama čitamo da je prava ljubav bezuvjetna ljubav, ali kako god da je definiramo nikada je nećemo moći dobro opisati jer se ne može izraziti kemijskom formulom, niti izmjeriti nekim mjernim instrumentom. Današnji svijet tehnološke znanosti priznaje samo znanstvene dokaze, ali povijest čovječanstva svjedoči o tome da je upravo ono nemjerljivo, poput ljubavi, jedini pokretač ljudske evolucije.

Ljubav se ne može kupiti, usprkos razgranatoj TV-prodaji koja doista prodaje sve. („Ako nazovete odmah dobit ćete gratis i ljubav prema životinjama; ali to nije sve, prvih deset kupaca dobit će i priručnik o korištenju ljubavi!)

Naša sposobnost voljenja proizlazi iz osjećaja ljubavi prema sebi. Ljudi koji ne vole sebe ne mogu voljeti drugoga. Zato kroz život trebamo naučiti ponovno voljeti sebe. Uspijemo li u tome, moći ćemo voljeti druge ljude. Onaj tko zna voljeti druge, zna voljeti i sebe - čisto i prepotentno, bez ikakve egoistične, narcisoidne senzacije. Iskrena ljubav prema sebi zapravo rađa savršenu pozornicu za prekrasno uživanje u ljubavi s drugim ljudima.

 

VALENTINOVO

Najpoznatija teorija o nastanku ovog praznika potječe iz Rima, još dok je kršćanstvo bilo potpuno nova i mlada religija, živio je svećenik Valentin. Tadašnji car, Klaudije I, naredio je svim vojnicima da se niti slučajno ne smiju ženiti ili zaručivati jer je držao da se vojnici (kao oženjeni ili zaručeni muškarci) neće htjeti boriti u njegovim ratovima, već će radije ostajati kod kuće sa svojim obiteljima. Svi svećenici odlučili su poštovati ovu carevu odluku, pa nisu više htjeli vršiti sam obred vjenčanja. Međutim, svećenik po imenu Valentin oglušio se na carevu odluku i počeo je potajno održavati ceremonije vjenčanja svih mladih parova koji su to željeli, sve dok ga vlasti nisu ulovile i bacile u tamnicu. 14. veljače (večer uoči rimskog proljetnog blagdana Luperkalija) svećeniku Valentinu odrubili su glavu. Nedugo nakon smrti narod ga je proglasio svecem, a kada se u Rimu učvrstilo kršćanstvo, svećenstvo je odlučilo spojiti blagdan Luperkalija i smrt Svetog Valentina u jedan. Odredili su da će se novi praznik slaviti 14. veljače, na dan Valentinove smrti, a ime su mu dali u spomen na ovog sveca.

Najstariju čestitku za Valentinovo napisao je francuski vojvoda Charles Orleanski. Namjenio ju je svojoj supruzi dok je bio u zatočeništvu u Engleskoj. Simbol je Valentinova i Kupid, starorimski bog ljubavi. Često se prikazuje kako drži luk i strijelu jer se vjeruje da se onaj koga on pogodi svojom čarobnom strelicom odmah zaljubi. Svake se godine za Valentinovo pošalje oko bilijun čestitaka, a nešto više pošalje se jedino za Božić. Valentinovo je, uz Majčin dan, dan i kada se kupuje najviše cvijeća. Svake godine djevojke i žene širom svijeta na Valentinovo zajedno dobiju oko 50 milijuna ruža.

 

LJEPOTA DUŠE – LJEPOTA TIJELA

PRLJAVA STRANA POVIJESTI

Europljani su zaudarali veći dio pisane povijesti. Najmanje u rimsko vrijeme, kada su javne kupke bile mjesta društvenog okupljanja, posla, flerta. Uz njih su se organizirale javne kuće, trgovine, ordinirali liječnici, ali i kriminalci. Razgovor je u starom Rimu često počinjao pitanjem: gdje si se kupao? Kupati se na rimski način bio je odraz hedonizma, slavljenja lascivnosti. Sveti je Jeronim preporučivao djevicama da ne piju vino - jer ono grije krv, da se ne kupaju - jer to može djevojku nagnati da pokazuje interes za vlastiti izgled. “Čisto tijelo i čista haljina znače nečistu dušu”, govorila je Paula, sestra iz Betlehema.

Fizička prljavost postala je znak moralne čistoće i ispravne vjere za kršćane. Ulrich, redovnik iz Clunyja, pisao je u 11. stoljeću da se on i braća kupaju dvaput godišnje, prije Uskrsa i prije Božića. U usporedbi sa seljacima, to je bilo dvostruko više. Europa tih stoljeća doista se osjetila po “mirisu svetosti”, kako je zvan ljudski smrad. Inkvizicija je dugo kao optužbu protiv osumnjičenih krivovjeraca znala navesti da su “poznati po tome da se kupaju”.

Nasuprot popularnom vjerovanju i usprkos tome što su ranokršćanski vođe osudili kupanje kao neduhovno, kupanje i sanitacija nisu se izgubili u Europi s propašću Rimskog Carstva. Štoviše, izrada sapuna prvi put je postala utvrđena djelatnost tijekom "mračnog" srednjeg vijeka. Rimljani su koristili mirisna ulja (većinom iz Egipta) među drugim mogućnostima.

Kupanje zapravo nije izašlo iz mode u Europi sve do kraja renesanse kada je ono zamijenjeno opsežnom uporabom preznojavanja i parfema jer se u Europi mislilo da se vodom može unijeti bolest kroz kožu u tijelo. Srednjovjekovni crkveni autoriteti vjerovali su da javno kupanje stvara prostor za nemoral i bolest. Rimokatolički crkveni službenici čak su zabranjivali javno kupanje u neuspješnoj namjeri suzbijanja epidemije sifilisa koji je prijetio Europi. Moderna sanitacija koju poznajemo nije bila prihvaćena sve do 19. i 20. stoljeća. Prema srednjovjekovnom povjesničaru Lynnu Thorndikeu, ljudi su se u srednjovjekovnoj Europi vjerojatno kupali češće nego oni iz 19. stoljeća.

Engleska kraljica Elizabeta I. govorila je da se kupa jednom mjesečno, bila prljava ili ne. Izabela Španjolska obećala je 1601. da se neće presvući sve dok traje opsada Ostenda. I doista, tri godine, tri mjeseca i 13 dana kraljica je izdržala, baš kao i vojnici kraljevstva. Francuski kralj Luj XIII. skromno je ustvrdio da je ponešto naslijedio od svoga oca - naime, smrdio je po znoju ispod pazuha. Luj XIV. prvi se put okupao kada je napunio sedam godina. Noge su mu, doduše, oprali dvije godine prije. Poslije se zarekao da se nikada neće kupati jer mu se zdravstveno stanje pogoršalo nakon što su mu liječnici predložili da se opere. Od tada više nije želio riskirati.

 

 

SIMBOLIKA BILJA

U Svetom pismu spominje se mnogo biljnih vrsta koje su u alegorijskim pričama dobila različita simbolička značenja: maslina, palma, smokva, vinova, loza, žito, ljiljan, ruža i drugo bilje.

Uporaba cvijeća, kao i drugih florealnih elemenata u kršćanskoj liturgiji, kao npr. palminih ili maslinovih grančica u liturgiji Cvjetnice, u dubljem razmišljanju nas vraća k temi života i povratku prirodi.

Takva interpretacija floralne simbolike nadogradnja je na naravnu religioznost koja je od samih početaka u bilju, osobito u stablima, prepoznavala znak prisutnosti Svetoga. Stablo, ponajprije zbog svoje vertikalnosti (axis mundi) i životne snage koju u sebi krije, u najstarijim motivima biva prepoznato kao spojnica koja ujedinjuje zemlju i nebo, materiju i energiju.

U istočnjačkoj religiji, brahmanska legenda kaže da je u iskonskom moru plovio lotosov cvijet, a u njegovom pupoljku je spavao Bog. Bog je sanjao da gradi svijet. Kad se lotos rascvjetao iz njega se pojavio sjaj - sunčevo svjetlo. Kad je rascvjetan zamirisao, od njegova mirisa probudilo se proljeće, a nebo je postalo plavo. Kad mu je otpala jedna latica - pretvorila se u leptira, od cvjetne čaške nastale su ribe i od njih sve životinje. A kad se Bog probudio iz sna i vidio kako je njegov san postao stvarnost, stvorio je čovjeka da svime vlada. "Kao što na dnu močvare izrasta lotos bijelog sjaja i slatkog mirisa, tako i među prljavštinom ovoga svijeta izrasta čovjek obasjan vrlinom mudrosti."

Zanimljivo je upravo to što se u cijeloj toj beskrajnoj simbolici bilja krije kolektivno znanje ljudske povijesti, pa je ljekovito bilje upotrebljavano tisućljećima danas osnova moderne farmakologije s dokazanim medicinskim djelovanjem. 

MASLINA

Kod nas u Dalmaciji, ali i u svim mediteranskim zemljama, maslina je sveto drvo. Raste na škrtom tlu, gotovo bez vode, i moglo bi se reći i da je - besmrtna! Iz prastarih stabala (a neka žive i više od tisuću godina) niču mladice, stvarajući isto drvo na starom mjestu i teško se može i odrediti kada jedna maslina uopće umire.

Tijekom povijesti, koliko je poznato još od 3.000 godina prije Krista, maslinova je grančica bila simbol mira. Maslinovo ulje je pravi eliksir zdravlja. Antički sportaši mazali su tijela tim uljem kako bi im mišići bili izdržljiviji, a za pobjede na turnirima dobivali kao nagradu - maslinovo ulje! Nekad i po nekoliko tona, pa su tako preko noći postajali bogataši, jer maslinovim uljem se trgovalo i plaćalo.

Osim za hranu i zdravlje, ovo tekuće zlato služilo je za ljepotu, balzamiranje i kao dar bogovima.

Maslini se kao rijetko kojoj biljci pripisuju simbolička značenja. Zbog čvrstoće njenog stabla (Herkulesovo oružje je bila toljaga od maslinova debla, a Odisej je maslinovim kolcem oslijepio Kiklopa) pripisuje joj se simbolika snage i izdržljivosti, pobjede u sportu i ratovima. Zbog trajnosti simbolizira vjernost i odanost, pa je po legendi Odisejev i Penelopin ležaj bio istesan od drva masline.

Legende o ljekovitim svojstvima maslinova ulja sežu daleko u povijest, a prije desetak godina i znanstveno su potvrđene. Budući da je sastav masnoća maslinovog ulja sličan onom ljudske kože, vrlo rijetko uzrokuje alergijske reakcije. Brzo se upija i pomaže zadržavanju vlage u koži. Visok postotak nezasićenih masti i vitamina A i E pomaže u zaštiti od sunčevih zraka, a vrlo povoljno djeluje i na osjetljivu kožu.

 

ULJE KOKOSA

Sanskrtski naziv za kokos je „kalpa vriksha“ , što znači “drvo koje zadovoljava sve životne potrebe” što najbolje opisuje praktičnu iskoristivost cijelog stabla palme kokosa čiji se dijelovi koriste od auto industrije do kozmetike.

Ulje kokosa se pretežno koristi u kozmetičkoj industriji i ima antibakterijska svojstva. Laurinska kiselina koja je prisutna u ulju djeluje na gram-pozitivne i gram-negativne bakterije.

Stanovnici tropskih područja koriste kokos za iscjeljivanje opekotina od sunca, ili pak oštećenih i popucalih bradavica kod dojilja. Dokazano je da kokosovo ulje sadrži fitosterole, koji su zaslužni za takvo protuupalno i regenerativno svojstvo ulja.

Kao sastojak kozmetičkih proizvoda, ili ako se koristi samostalno, kokosovo ulje odlično vlaži i omekšava kožu. Nakon nanošenja koža je baršunasto glatka.

MATIČNJAK ILI MELISA

Život starogrčkih bogova nije bio jednostavan. Bezbrojne intrige, spletke i skandali presijecali su sudbine brojnih bogova i polubogova. I sam Zeus je postao stasit i velik bog, prehranivši se medom dobivenim iz matičnjaka. Tako je jedna skromna biljka spasila cijelu dinastiju i sve kasnije priče i legende utkane u svjetsku povijest.

Ne znamo zbog čega su stari Grci odali takav hommage matičnjaku. Je li to zbog nevjerojatno ugodna, limunastog i slatkastog, gotovo parfemskog mirisa svježih listova? Nema sumnje da je lijep i snažan miris sigurno odigrao važnu ulogu u obožavanju matičnjaka kroz stoljeća. No, nije miris jedino čudesno što ova biljka skriva. Paracelzus ju je nazvao "eliksir života", a svećenici i redovnice su je od ranog srednjeg vijeka pomno uzgajali u vrtovima spravljajući čajeve i tinkture za liječenje. Sveta Hildegarda od Bingena kaže: "Tko ju jede, rado će se smijati, jer njezina toplina zahvaća slezenu i time srce postaje radosno". S današnje suhoparno-medicinske perspektive ovakav poetični opis nije nam više blizak, ali znamo kako matičnjak doista djeluje smirujuće na živčani sustav čovjeka i životinja, smanjuje stres i blago spušta krvni tlak izazvan psihosomatskim tegobama. Djeluje blagotvorno i na probavni sustav, smanjujući grčeve i bolove izazvane bilo stresom ili hranom. Ostaje nam velika misterija kako je to Sv. Hildegarda opisala matičnjak gotovo istim riječima kojima se služila kineska tradicionalna medicina opisujući međudjelovanja slezene i srca. Neka ta misterija ostane neotkrivena, kad već nemamo ni točne znanstvene spoznaje na koje to molekule u našem organizmu djeluje matičnjak.

Matičnjak duguje svoj miris neobičnom koktelu mirisnih, lako hlapljivih molekula. Budući da je sadržaj eteričnoga ulja iznimno nizak, nastalo ulje vrlo je skupo (od 300 kn na više za 5 mL): za jedan kg eteričnog ulja potrebno je destilirati 5 - 16 tona svježe biljke! Stoga je eterično ulje matičnjaka svrstano u klasu skupocjenih ulja (zajedno s ružom, ylang-ylangom ekstra, nerolijem gorke naranče...). U njegovu sastavu ističu se aldehidi (geranial, neral, citronelal) i vrlo je ugodne, osebujne limunaste arome. Takva aroma čini ga vrlo traženim, no, na žalost, na police uglavnom dolaze loše patvorine, vrste citronela pomiješane s lavandom, limunska trava, litsea, destilirano ulje limuna te smjese eteričnoga ulja matičnjaka s navedenim uljima. U najgorem slučaju patvori se sintetskim spojevima. No, prirodu je teško kopirati. Tzv. kiralne molekule koje matičnjak stvara u eteričnom ulju naš nos nepogrešivo raspoznaje, stoga jednom kad pomirišite pravo ulje matičnjaka, nikada vas više neće zavarati njegove patvorine i kopije.

Mnoge biljke su tijekom povijesti mijenjale svoju namjenu, da bi u današnje doba ostale samo one koje su provjerene. S matičnjakom kao da nije bilo većih dilema: oduvijek, kao i danas, koristi se kod nesanice, nervoze, stresa i probavnih tegoba. Doduše, tradicionalno travarstvo i danas koristi matičnjak kao tonik za opći boljitak organizma, pogotovo u smjesama s listom koprive i kod anemija. Premda takav tip djelovanja nije potvrđen, višestoljetna praksa je pokazala da u tome ima barem dio istine. Vjerojatno je Paracelzus, na koncu, bio u pravu.

Mnoge ljekovite biljke pale su u zaborav. Matičnjak, nadam se, ne čeka ista sudbina, premda bi se trebao koristiti i više. Možda ga od zaborava spasi ugodan okus ili njegovo djelovanje protiv stresa u ovo današnje doba kada je sam izlazak na cestu postao stres, a mediji ne donose ništa drugo doli crnih vijesti i prolaznih senzacija. Možda ga spasi njegov božanski status koji uživa već više od dvije tisuće godina, ili baš vi, koji sada znate kako će vam pomoći.

 

RUŽMARIN

List ružmarina službeno je odobren za liječenje manjih jetrenih tegoba, problema u lučenju žuči te probavnih tegoba poput otežane probave. Tradicionalno se koristi za liječenje reumatoidnog artritisa i loše periferne cirkulacije. Vanjskom upotrebom tinktura ili infuz koriste se kao blagi antiseptik i sredstvo za ubrzanje zarastanja rana. No, ružmarin ima slabije djelovanje na poticanje zarastanja rana od ekstrakta gaveza (Symphytum officinale) ili brđanke (Arnica montana). Kao i mnoge biljke, ružmarin je u nekim krajevima služio kao panaceja (lijek za sve), od "trovanja krvi" do sredstva za izazivanje pobačaja. Njegovo korištenje kao začina, pogotovo u masnijim jelima i težim umacima, uz maslinovo ulje i ribu, govori o mudrom opažanju povoljnog djelovanja na rad žuči.